Emmanuelov se život zauvijek promijenio kada je izgubio majku, a zatim i oca samo nekoliko godina kasnije. U dobi u kojoj su većina djece zaštićena od odgovornosti, Emmanuel je postao glava svog kućanstva. Još dok je pohađao osnovnu školu, preuzeo je ulogu skrbnika za svoju mlađu braću i sestru.
Svako jutro Emmanuel je pješačio više od dva sata kako bi stigao u školu. Obrazovanje mu je bilo važno, ali škola je značila i preživljavanje — bila je to jedina prilika da djeca dobiju obrok. Dom im je bila mala, mračna koliba skrivena među stablima banana, bez prozora, kreveta i osnovne sigurnosti. Ono malo što su imali dijelili su pažljivo, iz dana u dan.
Kao da gubitak i siromaštvo nisu bili dovoljni, Emmanuel je živio s teškom deformacijom kuka. Jedna noga bila mu je kraća od druge, što je stvaralo stalan pritisak na kralježnicu i uzrokovalo svakodnevnu bol. Bez operacije, njegovo bi se stanje pogoršavalo, a s vremenom više ne bi mogao hodati. Za Emmanuela operacija nije bila daleki san — ona jednostavno nije postojala u njegovu svijetu.
Ipak, tiho je izdržavao. Ne zato što je po prirodi bio snažan, nego zato što su njegova braća i sestra ovisili o njemu. Emmanuel nije imao luksuz odustajanja.
Upravo je ta stvarnost dovela do osnivanja Fonda za Emmanuela — kako bi mu se omogućila medicinska skrb, dostojanstvo i prilika za budućnost u kojoj dijete ne mora samo nositi teret cijele obitelji.
